Jednom davno, svi ljudski osjecaji i svi ljudski kvaliteti nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula po treci put, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila: "Hajdemo se igrati skrivaca! Ko se najbolje sakrije pobjednik je medju osjecanjima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi precutati, zapitala:"Skrivaca? Kakva je to igra?" "To je jedna igra" - pocela je objasnjavati Ludost "u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. Kada zavrsim sa brojanjem, polazim u potragu i koga ne pronadjem, taj je pobjednik."
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju koju nikada nista nije interesovalo. Ali, nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronadju. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo to sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru. Oprez nije htio rizikovati.
"Jedan...dva...tri..." pocela je brojati Ludost.
Prva se sakrila Lijenost, koja se kao i uvijek samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenci Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta. Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje ce se sakriti, jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.
Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero, a Sramezljivost je provirivala kroz pukotinu drveta. Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe! Laz se sakrila na dno okeana ( laze, na kraju duge ), a Pozuda i Strast u krateru vulkana. Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno.
Kada je Ludost izbrojala do kraja, Ljubav jos nije pronasla skroviste jer je sve bilo zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se divnim pupoljcima.
Ludost je zapocela potragu. Prvu je pronasla Lijenost, iza najblizeg kamena. Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji sa Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha. Slucajno se tu nasla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebicnost nije trebalo ni traziti. Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom. Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasla Ljepotu. Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala da sjedi na obliznjem kamenu.
Tako je Ludost, malo po malo, pronasla gotovo sve. Talenat u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgoreloj travi, Laz na kraju duge ( laze, bila je na dnu okeana ), a Zaborav je zaboravio da su se uopste icega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine, i kada je vec bila bijesna, ugledala je ruzicnjak. Usla je medju ruze, uhvatila suvu granu i od bijesa i iznemoglosti pocela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se zacuo bolan krik.
Ruzino je trnje izgrebalo Ljubavi oci.
Ludost nije znala sta da uradi. Pronasla je pobjednika, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je postala slijepa. Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjecajima, ali ostala slijepa, a Ludost je prati gdje god da ide.
Нема коментара:
Постави коментар